„Oktobarski salon“ u Beogradu jedno je od najznačajnijih umjetničkih događanja u regiji. U svom 57. izdanju, prenosi presjek suvremene umjetnosti u svijetu, koji nikad nije bio umreženiji.
Kao posljedica toga, umjetnička scena danas prije je mreža ili hub: decentraliziran, multimedijalan, interdisciplinarni svijet koji je izrastao iz temelja zapadnjačkih kulturnih prijestolnica, koje su naprosto nestale u raskoši produkcije afirmiranih umjetnika „drugog“ i „trećeg“ svijeta. Ne čudi stoga što tema „Čudo kakofonije“ taj globalni cirkus smješta baš u Beograd, mjesto ispreplitanja umjetnosti svih balkanskih autora, koji biennale dovodi u Muzej Grada Beograda i na još 6 adresa diljem grada.
Jedinstven ambijent gradskog muzeja u Resavskoj ugostio je najveći dio umjetničkog postava. Zbog same „kakofonije“ čak i radovi koji nisu na prvu impresionirali autoricu ovog članka, imaju smisla biti izloženi, jer to kakofonija i jest. Slojevitost i isprepletenost poruka u komunikacijskom kanalu, poznata i kao oblik buke. I zove na ponovno otkrivanje nekih novih poruka u svakom obilasku izložbe. U tom smislu svake pohvale kustoskom timu Kvaran, koji zadržava pažnju posjetitelja tijekom cijelog obilaska postava i pritom ga poziva na ponovni posjet, garantirajući „kakofoniju“ tj. jedinstven doživljaj prilikom svakog posjeta.
Kao potpuni umjetnički laik, vođena isključivo osobnim senzibilitetom, ne namjeravam komentirati što je dobro a što ne. Mogu samo reći, koje su poruke ostale upamćene u toj prašumi radova.
Ivana Bašić ostavlja bez daha s instalacijom od čelika i alabastera. Danac Olafur Eliasson izlaže utopističku instalaciju koji ne možete uslikati iz prve, dok Nina Ivanović ima rad za fotkanje kojeg čeka „brdo“ obožavatelja.
Slično će proći i „Vrli novi svijet“ Djordjea Ozbolta čije šarene figurice gledaju posjetitelje u potrazi za smislom, svaka pritom predstavljajući djelić kaleidoskopa kulturne raznolikosti, dok će vam Pamela Rozenkranz uspješno prenijeti „infekciju“.
Romuald Hazoume iz Benina poslao je zapadu ono što je ostalo od njihovih „navada“ na istoku. Serija radova od zapadnjačkog plastičnog otpada transformirano u niz maski i lica kojima umjetnik daje osebujan karakter i estetsku dimenziju, šalje poruku kako je nečije smeće doista drugome blago i izaziva divljenje, podsmijeh i ponos. Bio je to moj hit dana.
Yoko Ono izlagala je u galeriji Remont i gostovala u Beogradu sa svojom instalacijom „Buđenje“ kojom od 2013. progovara na temu rodno uvjetovanog nasilja. Autorica, čije je ime uvelike popularnije od umjetničkog opusa, odlučila je upravo ime iskoristiti kako bi kreirala prostor pozornosti i taj „spotlight“ poklonila autoricama tekstova na temu nasilja nad ženama. Upravo u tome snaga je njene umjetnosti i dekomercijalizacija vlastitog medijskog identiteta.
Autorice tekstova kroz javni su poziv pozvane da sudjeluju u kreiranju sadržaja instalacije, slanjem gotovih tekstova na tu temu, na materinjem jeziku, anonimno, uz fotografiju očiju autorice. Kako sam u prošlosti i sama pisala na tu temu, a sve kao proces oporavka od nasilne veze, poruka da je nekome ta potreba da se izrazim, ne samo poželjna nego i egzistencijalno važna, snažno me se dojmila. Zahvalna sam na prilici da budem dio rada Yoko Ono te da i moja intervencija, bar teoretski, nekom donese odgovor na pitanje nasilja i svu njegovu destrukciju. Odluku da sudjelujem stoga doživljavam kao posljednji čin transformacije i izrastanja iz konflikta iz prošlosti. Moj happy end.
Ono što me prilikom procesa apliciranja neugodno iznenadilo, jest da iako instalacija traje od 2013. nigdje ne postoji trag o njenom opsegu, iako stoji da je u planu objava monografije i izrada web stranice. Razumljivo je da me tema zanima, pošto sam i sama već pisala o njoj, baš kao i sve druge autorice. Nadalje, u katalogu izložbe stoji fotografija instalacije iz Kolumbije iz 2014. a ne autentični prikaz iz Oktobarskog salona. Nije li sam zahtjev za tekstovima na materinjem jeziku već poziv na autentičnost? Lol.
Svaka dosadašnja suradnja s umjetnicima na nekom izlošku, uz neka praktična znanja i informacije, donosi i procesno orijentiran rad s autorom, najčešće na inzistiranje samog autora. To što smo anonimne, potpuno legitimira koncept instalacije, ali to što ostajemo potpuno anonimne autorici koncepta i cijelom timu koji stoji iza tog projekta, govori ponešto i o posvećenosti i doživljaju autorice. Jednu poruku šalju žene autorice sa živim očima koje vas gledaju s plakata, a procesno ste pritom tretirani kao brojka, do te mjere, da nitko nije obaviješten niti o tome gdje se točno izloženi rad nalazi. Nitko ne očekuje da komuniciramo s autoricom, ali formalno priznanje sudjelovanja u instalaciji, materijaliziralo bi altruistični poriv za djelovanjem. Ovako je teško braniti nešto što mnogi komentiraju kao pomodni aktivizam, gnušajući se od „teških tema“.
U potrazi za istinom ostat ću negdje između onih koji uz spomen Yoko Ono vide briljantnu mirovnu aktivisticu i onih koji, ono, vide uzrok raspada Beatlesa, iskreno zahvalna za huk kakofonije koji još šumi mojim mislima. Ispriku za odlazak u Beograd imate do 28. listopada.
#lineabold #čudokakofonije #exhibition #oktobarskisalon #beograd #srbija #art #kultura #arising #yokoono #ninaivanovic #RomualdHazoume #utopia #DjordjeOzbolt #OlafurEliasson #ivanabasic #museum #remont