Čini se kako je, u kontekstu mlade nacionalne, prvenstveno nezavisne umjetničke scene, zadnje desetljeće obilježeno značajnim ishodima izvan ustaljenih umjetničko-izlagačkih imperativa modernističkog nasljeđa, a koji će bez obzira na sve prisutne -izme, barem još neko vrijeme ostati konstantom i temeljem komunikacije suvremenog umjetničkog stvaralaštva. Referirajući se na potonje, smatram svaki onaj umjetnički izričaj, čije predstavljanje zauzima fizički prostor u specifičnom muzejsko-galerijskom ili drugom izlagačkom prostoru, čije je shvaćanje oblikovano u postojeću teoriju te koji unatoč spajanju različitih umjetničkih tehnika, interdisciplinarnost, ukoliko ona i postoji, ne ostvaruje u svom potpunom smislu već ju koristi, ponajviše, kao sredstvo kojime se ostvaruje isključivo estetska vrijednost umjetničkog djela.

Tina Spahija, Tea Stražičić Flufflord i Branimir Štivić Die Zoone, troje su mladih predstavnika suvremene nacionalne umjetničke scene, čiji se umjetnički vokabular prepoznaje upravo u spajanju konceptualnih i medijskih pristupa, drugim riječima, čiji se umjetnički dijalog ostvaruje u afirmaciji interdisciplinarnosti kao statement-a o cilju i svrsi vlastita umjetničkog djelovanja, odnosno shvaćanju uloge i vizije suvremene umjetnosti uopće, a koji se svode na zahvaćanje većeg sadržajnog opsega nego li je onaj estetski ili prezentacijski.

Interdisciplinarnost kao statement nove generacije mladih umjetnika, svrhu umjetnosti vidi u nečem mnogo kompleksnijem od samog ishoda tj. vizualne pojavnosti umjetničkog sadržaja. Za takvo je razumijevanje umjetnosti potrebno savladavanje, zahvaćanje i uživanje njenog primijenjenog karaktera, bio on prisutan u stvarnom ili digitalnom prostoru – matrici čija materijalnost, na neki način, ostaje nevidljiva onom dijelu publike čiji se umjetnički interes temelji na aproprijaciji isključivo estetskih vrijednosti, odnosno ne poznavanju ideje, vizije i svrhe njenog procesa. Pod navedenim tako smatram umjetnost koja se na neki način razvija i oblikuje umrežavanjem individualnih koncepata, čija se vrijednost prepoznaje u procesu kao točki spajanja različitih afiniteta i žanrova, odnosno o umjetnosti koja je u postmoderni ipak našla zajednički nazivnik, a koji se svodi na vrijednosti razumijevanja međuovisnosti i potrebe za zajedničkim djelovanjem.

Tina Spahija

Nakon završetka Škole likovnih umjetnosti u Splitu, Tina Spahija upisuje Tekstilno – tehnološki fakultet u Zagrebu gdje trenutno završava postdiplomski studij smjera teorija i kultura mode. Prije i tijekom studiranja počela je razvijati svoje samostalne kolekcije, od tada aktivno djelujući na nezavisnoj umjetničkoj sceni, šireći prostor djelovanja na scenografiju i kostimografiju.

Branimir Štivić a.k.a. Die Zoone, nakon što je završio preddiplomski studij Informacijskog i programskog inženjerstva pri Fakultetu organizacije i informatike, upisuje postdiplomski studij Novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Početna točka njegova rada jest zvuk, djelujući istovremeno u području kinetike, svjetlosnih i zvučnih instalacija. Procesualnom umjetnošću kao “kodnim sadržajem”, pronalazi svoj izričaj u međuprostoru programirane umjetnosti, analognog i digitalnog.

Branimir Štivičić “Die Zoone”

Diplomiravši na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu smjera Animirani film i novi mediji, Tea Stražičić Flufflord upisuje Animation Sans Frontierés kurs za produkciju animiranog filma. Posvetivši svoj interes prvenstveno digitalnoj umjetnosti, većina je njene produkcije nastala korištenjem kombinacije software-a i game engine-a.

Tea Stražičić “Flufflord”

U razgovoru s umjetnicima, pokušala sam prikupiti odgovore na specifična pitanja, ključna za razumijevanje njihova rada, odnosa prema suvremenoj umjetničkoj sceni, nadalje razumijevanja stanja na nacionalnom tržištu umjetnina, ali i očekivanja koja si postavljaju djelovanjem i na nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj sceni.

Što za tebe znači biti suvremenim – interdisciplinarnim umjetnikom?

Spahija:

Zato što živimo u doba reciklaže i hibridizacije, smatram da suvremenost ne postoji bez interdisciplinarnosti, bilo to u samom stvaranju suvremene umjetnosti ili razvijanju suvremenih teorija. Što se tiče mog osobnog rada, od samih početaka ne mogu “pobjeći” od detaljnog istraživanja područja u kojem djelujem, aktivno ga nadograđujući novim znanjima. Tome je vrlo vjerojatno razlog činjenica da sam oduvijek okružena ljudima sličnih interesa, a koji se bave različitim medijima u području umjetnosti i dizajna pa nam se kroz druženje i dijalog prirodno nametalo istraživanje, eksperiment te spajanje onoga što se na prvi pogled činilo nespojivim.
Na isti način, u svom radu, aktivno izlazim iz svoje primarne struke, a kako bi u njega implementirala znanja iz drugih, srodnih područja. Izlazeći iz područja primarne uloge mode i dizajna i tako stvarajući “off” segment, želim ukazati kako u mom radu, funkcija često nije primarna. Moj interes usmjeren je procesu – prikazivanju konteksta unutar kojeg moj finalni proizvod nastaje, načini i relacije odabrani da bi se do finalnog rada uopće došlo. Vjerojatno me upravo takav pristup odmiče od bivanja samo dizajnerom do bivanja umjetnikom.

Die Zoone:

Za mene to znači živjeti u sadašnjosti i biti svjestan okruženja, jer ako si “tu” i “sada”, to te barem na podsvjesnoj razini, oblikuje u ono što jesi. Smatram da je suvremena umjetnička praksa ona relevantna, da je to način za pravu komunikaciju s promatračem i to uz pomoć čvrstog koncepta, a ne samo uz pomoć razvijenih alata i tehnika. Interdisciplinarnost je nešto neizbježno jer se tako otvara i širi kanal komunikacije i učvršćuje koncept. Tako dolazi i do potrebe za kolaboracijama: malo je vremena da bi umjetnik usavršio sve vještine, koje netko drugi, prethodno već posjeduje.

Flufflord:

Interdisciplinarnost je neizbježna u suvremenoj praksi pa smatram da će se tako, čak i u slučaju tradicionalnih medija poput slikarstva, u nekom trenutku javiti potreba za digitalizacijom, bilo zbog prezentacije ili pak s druge strane, zbog potreba arhiviranja. Što se tiče mog umjetničkog koncepta, često radim s ljudima koje nisam nikad vidjela, koji žive par vremenskih zona dalje od mene i nastupaju pod različitim aliasima. Komunikacijom dolazimo do zajedničke ideje – koncepta koji je često defragmentiran, pa tako, poput transformera, naše vizije hvatajući se jedna za drugom, formiraju klaster (ili gomolj). Često se na kraju i dogodi da se nađemo na istom mjestu, fizički, i taj koncept se pretvori u otvoreni dijalog.

Tea Stražičić – prostorna instalacija

Na koji način predstavljaš svoj rad – djeluješ li samostalno ili u kolektivu? Tko je tvoja publika?

Spahija:

S obzirom na to da se primarno bavim modnim dizajnom, zanimljivije mi je predstavljanje u “alternativnijem” obliku od onoga koji se veže uz predstavljanje modnih radova ili kolekcija (revije, editorijali i sl.). Zbog takvog pristupa, moj se rad ujedno može smjestiti u prostore primarno rezervirane za umjetnost (posljednji veliki projekt odrađen u kolaboraciji s fotografkinjom i dragom prijateljicom Almom Štrkljević bio je prezentiran u Laubi na izložbi Bridges: Nova slika), a što ujedno, biva i pitanjem velikih rasprava: može li se modni dizajn nazivati modnim dizajnom ako u datom trenutku postaje umjetnost? Upravo ta rasprava me i natjerala na pristup radu kakav imam te njime i sama pokušavam doći do mogućih odgovora. Nadalje, kao što sam već istaknula, iako djelujem samostalno, moj rad nastaje kao krajnji produkt procesa suradnje i kolaboracije s drugim umjetnicima. To su prvenstveno fotografkinje Alma Štrkljević i Glorija Lizde te sestre Marta i Tea Stražičić, koje djeluju u području digitalne umjetnosti.
Moja publika još je uvijek na razini Hrvatske, to su prvenstveno prijatelji, poznanici, potom profesori i kolege dizajneri. Naravno, svoj rad dijelim i na internetu čime publika postaje internacionalnom tako diseminirajući svoj rad i izvan granica RH.

Die Zoone:

Do nedavno sam djelovao isključivo unutar programa nacionalne nezavisne umjetničke scene, ali dolaskom na Akademiju likovnih umjetnosti, počinjem širiti djelovanje i na institucionalni kulturni prostor, što je naravno dobra stvar jer tako mogu predstaviti svoj rad širem krugu ljudi. Moj najdraži prostor u RH je trenutno onaj kojeg sami postavljamo i osposobljavamo (čitaj: skvotovi i napušteni prostori) jer se jedino tada koncept “ne savija” prostoru nego se prostor “savija” prema konceptu. Djelujem samostalno i u kolektivu „Pero Zloba i Tinu Ninu“. Uz rad u kolektivu, konstantno sam u različitim kolaboracijama s umjetnicima iz raznolikih područja. Obožavam kolaboracije na zajedničkim projektima (kao što je npr. Trash Will Smash) jer u tome i jeste snaga suvremene umjetnosti – vidljivost je definitivno veća prilikom kolaboracija.
Moje izložbe i performanse, većinom posjećuju prijatelji i poznanici iz RH, a do sada još nisam imao iskustva s inozemnim predstavljanjem osim putem društvenih mreža.

Die Zoone: Radiofonija

Flufflord:

Djelujem ujedno kao dio nezavisne umjetničke scene, povremeno izlažući i unutar institucionaliziranih izlagačkih prostora. Kad sam u Hrvatskoj, često surađujem s Formatom C koji je NGO suvremene digitalne prakse, kustosom i producentom Lovrom Japundžićem (Galerija Miroslav Kraljević), drag kolektivom House of Flamingo, udrugom Jadranska Animacija, platformama Živa Muzika i Net.Cube te brand-om EA 1/1 SV. Na domaćem terenu, većinu prakse dijelim sa sestrom Martom i kolegicom Tinom Spahijom. Iz navedenog, jasno je da preferiram kolaboracije i rad unutar kolektiva. Vidljivost je nusprodukt snažnog rada. Publikacija i javno arhiviranje rada je bitno. Da mi je više stalo do masivne vidljivosti radila bih fan-art ili nešto više pop.
Domaća publika su mi najvjerojatnije prijatelji i kolege koje sam stekla nakon godina života u Zagrebu. Inozemna publika je dosta veća od domaće kako je moj “output” direktno povezan s elektronskom muzičkom scenom i suvremenim subkulturama.

Na koji način financiraš svoje projekte? Vidiš li nastavak svoje karijere u Hrvatskoj ili u inozemstvu?

Spahija:

Za sada sama financiram svoje projekte, što postaje sve teže i sve više frustrirajuće. Uvijek ću izdvojiti koliko god treba da bi rad dovela do finala kakvog sam zamislila. Ponekad se moje investicije isplate, što me tjera na daljnji financijski ulog u moj rad. Jasno je kako Hrvatska nije idealna zemlja za baviti se modnim dizajnom (ili umjetnosti uopće) bez obzira izdvajala iz svog džepa ili dobila nacionalnu potporu. S druge strane, opstanak nije nemoguć, a što dokazuje uspjeh kolega iz istog ili srodnog područja. Također, smatram da Hrvatska ne izdvaja dovoljno novčanih sredstava za novije, svježije projekte – konstantno se ulaže u isto, provjereno, bez pretjerano vidljivog napretka. Tome je razlog i nezainteresiranost publike, koja nažalost nije raznolika. I dalje smo na razini interesnih lista (prika priki) i podmetanja nogu, umjesto pružanja prilike nečemu novome odnosno nekome novome. Toga će nažalost biti tako dokle su god glavnina populacije Hrvatske – Hrvati. Iz istih razloga, imam potrebu sebe i svoj rad odvest van države, kako bi se pokušala implementirati među veću količinu i jaču konkurenciju, stekla bogatije iskustvo i znanje, a koje mi je izuzetno potrebno u ostvarivanju ideje da se vratim u Hrvatsku (i to u Split), kako bi sa sigurnošću i najbolje što mogu pokrenula nešto i radila ono što želim. Odlazak van države ne smatram bijegom iz lošijih uvjeta već kao obvezu koju sam kao dizajner/umjetnik dužna priuštiti sebi i svom radu i napretku.

Tina Spahija: Bridges: Nova slika, Lauba 2018.

Die Zoone:

Svoje projekte većinom financiram iz vlastitog budžeta što je ponekad teško, a postoje projekti koje ne mogu realizirati upravo iz istih razloga. Trenutno pokušavam živjeti od svoje umjetnosti što i nije baš lagano, a pomaže mi rad na projektima drugih umjetnika, u obliku vanjskih suradnji djelujući u sferama koje nisu umjetničke prirode, a uklopljene su u umjetnički projekt. Na neki način, takve su situacije dobra prilika koristiti vlastita znanja i vještine iz drugih područja, a i dalje raditi u području umjetnosti i surađivati sa zanimljivim ljudima. Iako nisam siguran da je u potpunosti moguće živjeti unutar RH od svoje umjetnosti, nastavak karijere definitivno vidim u Hrvatskoj, uz rezidencije u inozemstvu. Nemam želju stalnog odlaska iz RH jer ovo je predivna zemlja i stvarno se ovdje osjećam dobro (unatoč svim problemima) i mislim da se promjene mogu dogoditi. Smatram da još uvijek ne postoji mogućnost održivog razvoja kulturne industrije i tržišta umjetnina u RH, ali upravo to bi i trebao biti katalizator promjena i razlog za povećanje kvalitete.

Flufflord:

Europski sistem nacionalne potpore je, po mom mišljenju, efikasniji od Američkog – privatiziranog. S druge strane, u našoj državi, nema dovoljno zainteresirane publike i jedini je način uprijeti i investirati u vlastitu praksu i izvesti je van države. Većina mojih eskapada u “fine art” je financirana zaradom od naručenih radova. Fine art svijet bi usporedila s kockanjem, umrežavanjem i investicijama, treba imati in depth knowledge i beskrajan entuzijazam za borbu u umjetničkim vodama. Imam sreću da sam do sad radila s odličnim kustosima i kustosicama te sam jako zahvalna na njihovoj senzibilnosti i radnoj etici.
Otišla sam iz Hrvatske prije dvije godine u Los Angeles, sad živim u Berlinu i super mi je. Generalno bih voljela živjeti u Hrvatskoj – idealno u okolici Splita. Mislim da bi bilo puno bolje da populacija Hrvatske nije isključivo Hrvatska, manjka nam diversity.

Tea Stražičić – digitalna ilustracija

Unatoč različitom području djelovanja, tehnikama i krajnjem interesu u umjetnosti, Tina, Brane i Tea dijele kulturno-društvene afinitete, umjetničke interese kao i metode kojima dostižu krajnji cilj u vlastitom stvaralaštvu. Troje mladih umjetnika kao predstavnika nove generacije suvremene umjetničke scene, potencijal prepoznaju u povezivanju kolegama iz različitih područja umjetničkog djelovanja, a koja se nerijetko tiču i vještina izvan-umjetničke prirode, kao i snalaženja u digitalnom i internetskom prostoru. Upravo se na tim postavkama gradi i interdisciplinarnost njihova rada: njihovi su umjetnički koncepti nastali premrežavanjem različitih znanja, pronalazeći zajedničku točku ujedno i u afirmaciji i aproprijaciji digitalizacije, a kroz film, zvuk, fotografiju, video-performans, audio-performans, umjetničku instalaciju i aktivnu prisutnost u internetskom prostoru društvenih mreža i platforma. Zanimljivo je kako sve troje umjetnika, unatoč razumijevanju nezahvalnih uvjeta opstanka u prostoru nacionalne kulturne industrije, ipak, u konačnici, žele ili bi voljeli ostati živjeti i djelovati u RH. Činjenica je da iz nužnosti ili ambicija, mladi probitačni umjetnici pronalaze mjesto djelovanja u snažnijim europskim i svjetskim kulturno-umjetničkim centrima, ili pak s druge strane, ostaju u državi savladavajući ostala potrebna znanja koja im omogućuju ujedno i umjetničku, ali i egzistencijalnu opstojnost. Neovisno o mogućnostima financiranja rada javnih muzejskih institucija i privatnih galerija, potonje bi trebale učestalije otvarati prostor izlaganju i predstavljanju novih generacija suvremenih umjetnika i tako, omogućiti predstavljanje njihova rada, široj nacionalnoj umjetničkoj publici.

Tema / koncept: Linea Bold, Klara Šimunović

Autorica teksta: Likona, Katarina Podobnik

Fotografije ustupljene na korištenje od strane autora.