SC – prvaci u zatiranju potreba mladih
Stupanj razvoja nekog društva može se izmjeriti stupnjem brige tog društva za one pojedince i podskupine unutar društva koji su najranjiviji. Na akademskoj sceni to su oni studenti koji daleko žive ili su lošijeg materijalnog stanja, na kulturnoj sceni to je nezavisna kultura a na umjetničkoj, bila bi to svakako street art scena.
Ova priča kao glavnog protagonistu ima jednu akademsku zajednicu. Studentski centar u Zagrebu. Upravo akademskoj zajednici najteže je pregledati kroz prste kada je u pitanju prepoznavanje potreba drugih. Ako je samo 10% stanovništva u RH visokoobrzovano, onda je akademska zajednica creme de la creme domaće intelektuane elite i s pravom od nje imamo očekivanja. Ako ne za vlastitu dobrobit, onda za dobrobit studenata, pojedinaca kojima je posao mijenjati ovu odvratnu statistiku u budućnosti.
Moja su očekivanja, očito bila pozamašna pa je i razočaranje koje je uslijedilo bilo teško svesti na komentar na društvenim mrežama. Naime, upravo je SC, koji postoji i radi radi studenata, odgovoran za to da hrvatska metropola i jedan milijunski grad poput Zagreba nemaju ni jedan zatvoreni prostor za skateboarding a odnedavno nijedan skate pool!
Prije dvije godine, u vrijeme kad je Bandić ponovo prijetio zatvaranjem Medike, jedan me prijatelj zamolio da mu pomognem prevesti zvučnik do SC-a jer istovremeno dežuraju za spas Sretne kuće. Ono što se činilo kao dobro djelo i prilika za druženje zapravo je bio posljednji pokušaj da se spasi i očuva Sretna kuća, prostor baraka studentskog centra, čiji je malecki dio velikim trudom i radom male zajednice lokalnih skejtera, pretvoren u prvi indoor prostor za skejtanje u Zagrebu.
Preko noći im je na prostoru koji su dobili na korištenje zamijenjena brava i pritom onemogućen bilo kakav pristup opremi i rampi koju su mukotrpno gradili. Medika je “ostala” no za sretnu kuću nije bilo spasa. Jedino skate pool, spomenik nastao tijekom programa Kultura promjene koji je bio namijenjen upravo nezavisnim umjetnicima i ispunjenju njihovih potreba, prkosio je nemaru koji izbija iz svake pore nekad raskošnog prostora Studentskog centra. Prkosio mu je ne svojom impozantnom građom, nego upravo ožiljkom nastalim prilikom prvog pokušaja sakaćenja od prije 6 godina kada su također, jednostranom odlukom pokušali uništiti umjetničko djelo koje su skejteri, njegovi najčešći, ali nikako jedini korisnici, doslovno branili i obranili tijelima od potpunog uništenja.
Upravo ti skejteri, bili su najljepši dio skate pool skulpture. Jedina je to skulptura u gradu koja je imala stalnu publiku. I sama bih ponekad došla u sjenu oraha i sjela na rub bazena da uživam u novonastalim muralima ili jednostavno hladovini i povjetarcu koji toj mikrolokaciji daju neodoljivi šarm. No više od toga, impresionirali su me ti mladi ljudi. Nenavikli na pažnju ali zato itekako navikli na bolne padove, mladi su se okupljali uglavnom kako bi se međusobno ohrabrivali u napornim vježbama za izvođenje novih trikova ili poučavanje mlađih tehnikama vožnje. Nitko nije bio prebalav da bi pokušao, a one pro ranga skužili bi tek nakon desetak trikova a ne po sponzorskim tenisicama. Njihov uspjeh u nekim globalnim razmjerima je zanemariv, ali je njihova važnost za loklanu skate scenu neprocjenjiva. Zašto? Pa kad vidite koje uvjete imaju za učenje svojih znanja, njihova genijalnost postaje neupitna. Na žalost, ni to malo što su imali sada više ne možete vidjeti, jer su bageri potpuno sravnili sa zemljom ono što je bilo jedino utočište skejtera u gradu.
Učinili su to nakon smrti Sretne kuće, nakon progona Kulture promjene a time i nezavisne umjetničke scene, učinili su to tijekom ljetnog raspusta, kad studenti zarađuju za školarine na nekom potplaćenom poslu, paradoksalno, najvjerojatnije preko student servisa. Učinili su to našim novcem, sebi za gušt. Ne usudim se ni pitati za razlog, neki razlog uvijek postoji. Kod “sretne” su to bili neadekvatni sigurnosni uvjeti i potreba za dodatnim skladišnim prostorom. Toliko su se brinuli za sigurnost skejtera da su im promijenili brave i porazbijali inventar. Toliko su se solidarizirali sa problemom onih radi kojih postoje, da još uvijek traže alternativu.
Alternativa tom strukturnom nasilju uvijek postoji. Otpor je to iz ljubavi. Hvala ti SC, jer u nama hraniš otpor i apetit za stvranjem novog. Hvala sanacijskoj upravi što sjedim nakon radnog vremena u uredu i pišem ovaj članak. Jer nema bagera koji istinu može prekriti prašinom zaborava, niti ima studenta koji ide na faks da bi jednom radio u SC-u.
Taj pool uz kojeg sam naučila da jaffa keksi nisu za vegane, stekla prijatelje koje rado viđam i danas, vidjela najljepše performanse genijalnog Sergeja Vutuca, za kojeg neki možda nisu ni čuli jer pitam se zašto, slabo navraća u ovu prčiju. Taj pool koji je bio meeting point svakom skejteru koji bi posjetio Zagreb turistička zajednica o tome nema blagog pojma niti je ikad i lipe izdvojila za njegovu promidžbu. Taj pool u kojem je bilo tako ugodno leći i odmoriti u sjeni oraha. Taj pool koji te zvao da ideš crtati murale iako nisi primio sprej mjesecima. Taj pool koji me naučio reagirati – ne da bi nešto promijenila. Naučio me da ako ne reagiram, ta šutnja i ravnodušnost, mogli bi promijeniti ono što jesam i učiniti bližom onima koji ruše mjesto da grade.
Na mjestu gdje si bio groblje je uspomena. Zato ti posvećujem ovaj post i ovu malu intervenciju u fotografiju Dore Kršul i mural OKO, kao hommage nekim ljepšim vremenima.
Read More