Novosti

Osvježenje u svijetu nekretnina

Tržište nekretnina oduvijek je bilo dinamično a ususret predsjedavanju Hrvatske EU, svi pričaju samo o najmu i prenamjeni stanova za dnevni najam. Stručnjaci predviđaju da će promjene na tržištu poskupiti najam nekretnina do čak 50% u odnosu na trenutne cijene, pa nemali broj zagrepčana svoje domove već traži u prigradskim naseljima, dok ostali traže pouzdane partnere koji će njihove novouređene nekretnine plasirati na tržište po novim cijenama.

Von Poll agencija za nekretnine dugi je niz godina aktivna na domaćem tržištu a jedinstvena je po tome što je dio međunarodnog lanca agencija, čime ima pristup značajno većem broju stranih klijenata od lokalne konkurencije. Hrvatska podružnica agencije, sa uredima u Zagrebu, Opatiji i Splitu, jedina je takva mreža agencija u nas i već sada iza sebe ima zavidan broj klijenata i ruši rekorde u prodaji.

Kako bi se prilagodili lokalnom tržištu, od početka 2019.  Angelus Nekretnine vraća se svom originalnom imenu registiranom još 2011. “Pritom i dalje usko surađujemo sa matičnom mrežom Von Poll, ali vjerujem da ćemo se rebrandingom dodatno približiti lokalnim najmoprimcima, obzirom da je naš zagrebački ured specijaliziran samo za nekretnine na lokacijama  u užem centru grada, što se podudara sa očekivanjima stranih gostiju koji dolaze raditi u hrvatsku metropolu”, naglasila je Anastazija Darijević, direktorica zagrebačkog ureda Angelus Nekretnina.

Posvećenost klijentima, tim iskusnih stručnjaka i dosadašnje iskustvo u međunarodnom real estate okruženju, razlog su da svoje povjerenje poklonite Angelus timu koji će sa entuzijazmom i strašću pronaći kuću ili stan koji će netko s ponosom zvati dom.

OUT OF THE BOX – Interdisciplinarnost kao društveno-umjetnički statement

Čini se kako je, u kontekstu mlade nacionalne, prvenstveno nezavisne umjetničke scene, zadnje desetljeće obilježeno značajnim ishodima izvan ustaljenih umjetničko-izlagačkih imperativa modernističkog nasljeđa, a koji će bez obzira na sve prisutne -izme, barem još neko vrijeme ostati konstantom i temeljem komunikacije suvremenog umjetničkog stvaralaštva. Referirajući se na potonje, smatram svaki onaj umjetnički izričaj, čije predstavljanje zauzima fizički prostor u specifičnom muzejsko-galerijskom ili drugom izlagačkom prostoru, čije je shvaćanje oblikovano u postojeću teoriju te koji unatoč spajanju različitih umjetničkih tehnika, interdisciplinarnost, ukoliko ona i postoji, ne ostvaruje u svom potpunom smislu već ju koristi, ponajviše, kao sredstvo kojime se ostvaruje isključivo estetska vrijednost umjetničkog djela.

Tina Spahija, Tea Stražičić Flufflord i Branimir Štivić Die Zoone, troje su mladih predstavnika suvremene nacionalne umjetničke scene, čiji se umjetnički vokabular prepoznaje upravo u spajanju konceptualnih i medijskih pristupa, drugim riječima, čiji se umjetnički dijalog ostvaruje u afirmaciji interdisciplinarnosti kao statement-a o cilju i svrsi vlastita umjetničkog djelovanja, odnosno shvaćanju uloge i vizije suvremene umjetnosti uopće, a koji se svode na zahvaćanje većeg sadržajnog opsega nego li je onaj estetski ili prezentacijski.

Interdisciplinarnost kao statement nove generacije mladih umjetnika, svrhu umjetnosti vidi u nečem mnogo kompleksnijem od samog ishoda tj. vizualne pojavnosti umjetničkog sadržaja. Za takvo je razumijevanje umjetnosti potrebno savladavanje, zahvaćanje i uživanje njenog primijenjenog karaktera, bio on prisutan u stvarnom ili digitalnom prostoru – matrici čija materijalnost, na neki način, ostaje nevidljiva onom dijelu publike čiji se umjetnički interes temelji na aproprijaciji isključivo estetskih vrijednosti, odnosno ne poznavanju ideje, vizije i svrhe njenog procesa. Pod navedenim tako smatram umjetnost koja se na neki način razvija i oblikuje umrežavanjem individualnih koncepata, čija se vrijednost prepoznaje u procesu kao točki spajanja različitih afiniteta i žanrova, odnosno o umjetnosti koja je u postmoderni ipak našla zajednički nazivnik, a koji se svodi na vrijednosti razumijevanja međuovisnosti i potrebe za zajedničkim djelovanjem.

Tina Spahija

Nakon završetka Škole likovnih umjetnosti u Splitu, Tina Spahija upisuje Tekstilno – tehnološki fakultet u Zagrebu gdje trenutno završava postdiplomski studij smjera teorija i kultura mode. Prije i tijekom studiranja počela je razvijati svoje samostalne kolekcije, od tada aktivno djelujući na nezavisnoj umjetničkoj sceni, šireći prostor djelovanja na scenografiju i kostimografiju.

Branimir Štivić a.k.a. Die Zoone, nakon što je završio preddiplomski studij Informacijskog i programskog inženjerstva pri Fakultetu organizacije i informatike, upisuje postdiplomski studij Novih medija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Početna točka njegova rada jest zvuk, djelujući istovremeno u području kinetike, svjetlosnih i zvučnih instalacija. Procesualnom umjetnošću kao “kodnim sadržajem”, pronalazi svoj izričaj u međuprostoru programirane umjetnosti, analognog i digitalnog.

Branimir Štivičić “Die Zoone”

Diplomiravši na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu smjera Animirani film i novi mediji, Tea Stražičić Flufflord upisuje Animation Sans Frontierés kurs za produkciju animiranog filma. Posvetivši svoj interes prvenstveno digitalnoj umjetnosti, većina je njene produkcije nastala korištenjem kombinacije software-a i game engine-a.

Tea Stražičić “Flufflord”

U razgovoru s umjetnicima, pokušala sam prikupiti odgovore na specifična pitanja, ključna za razumijevanje njihova rada, odnosa prema suvremenoj umjetničkoj sceni, nadalje razumijevanja stanja na nacionalnom tržištu umjetnina, ali i očekivanja koja si postavljaju djelovanjem i na nacionalnoj, regionalnoj i međunarodnoj sceni.

Što za tebe znači biti suvremenim – interdisciplinarnim umjetnikom?

Spahija:

Zato što živimo u doba reciklaže i hibridizacije, smatram da suvremenost ne postoji bez interdisciplinarnosti, bilo to u samom stvaranju suvremene umjetnosti ili razvijanju suvremenih teorija. Što se tiče mog osobnog rada, od samih početaka ne mogu “pobjeći” od detaljnog istraživanja područja u kojem djelujem, aktivno ga nadograđujući novim znanjima. Tome je vrlo vjerojatno razlog činjenica da sam oduvijek okružena ljudima sličnih interesa, a koji se bave različitim medijima u području umjetnosti i dizajna pa nam se kroz druženje i dijalog prirodno nametalo istraživanje, eksperiment te spajanje onoga što se na prvi pogled činilo nespojivim.
Na isti način, u svom radu, aktivno izlazim iz svoje primarne struke, a kako bi u njega implementirala znanja iz drugih, srodnih područja. Izlazeći iz područja primarne uloge mode i dizajna i tako stvarajući “off” segment, želim ukazati kako u mom radu, funkcija često nije primarna. Moj interes usmjeren je procesu – prikazivanju konteksta unutar kojeg moj finalni proizvod nastaje, načini i relacije odabrani da bi se do finalnog rada uopće došlo. Vjerojatno me upravo takav pristup odmiče od bivanja samo dizajnerom do bivanja umjetnikom.

Die Zoone:

Za mene to znači živjeti u sadašnjosti i biti svjestan okruženja, jer ako si “tu” i “sada”, to te barem na podsvjesnoj razini, oblikuje u ono što jesi. Smatram da je suvremena umjetnička praksa ona relevantna, da je to način za pravu komunikaciju s promatračem i to uz pomoć čvrstog koncepta, a ne samo uz pomoć razvijenih alata i tehnika. Interdisciplinarnost je nešto neizbježno jer se tako otvara i širi kanal komunikacije i učvršćuje koncept. Tako dolazi i do potrebe za kolaboracijama: malo je vremena da bi umjetnik usavršio sve vještine, koje netko drugi, prethodno već posjeduje.

Flufflord:

Interdisciplinarnost je neizbježna u suvremenoj praksi pa smatram da će se tako, čak i u slučaju tradicionalnih medija poput slikarstva, u nekom trenutku javiti potreba za digitalizacijom, bilo zbog prezentacije ili pak s druge strane, zbog potreba arhiviranja. Što se tiče mog umjetničkog koncepta, često radim s ljudima koje nisam nikad vidjela, koji žive par vremenskih zona dalje od mene i nastupaju pod različitim aliasima. Komunikacijom dolazimo do zajedničke ideje – koncepta koji je često defragmentiran, pa tako, poput transformera, naše vizije hvatajući se jedna za drugom, formiraju klaster (ili gomolj). Često se na kraju i dogodi da se nađemo na istom mjestu, fizički, i taj koncept se pretvori u otvoreni dijalog.

Tea Stražičić – prostorna instalacija

Na koji način predstavljaš svoj rad – djeluješ li samostalno ili u kolektivu? Tko je tvoja publika?

Spahija:

S obzirom na to da se primarno bavim modnim dizajnom, zanimljivije mi je predstavljanje u “alternativnijem” obliku od onoga koji se veže uz predstavljanje modnih radova ili kolekcija (revije, editorijali i sl.). Zbog takvog pristupa, moj se rad ujedno može smjestiti u prostore primarno rezervirane za umjetnost (posljednji veliki projekt odrađen u kolaboraciji s fotografkinjom i dragom prijateljicom Almom Štrkljević bio je prezentiran u Laubi na izložbi Bridges: Nova slika), a što ujedno, biva i pitanjem velikih rasprava: može li se modni dizajn nazivati modnim dizajnom ako u datom trenutku postaje umjetnost? Upravo ta rasprava me i natjerala na pristup radu kakav imam te njime i sama pokušavam doći do mogućih odgovora. Nadalje, kao što sam već istaknula, iako djelujem samostalno, moj rad nastaje kao krajnji produkt procesa suradnje i kolaboracije s drugim umjetnicima. To su prvenstveno fotografkinje Alma Štrkljević i Glorija Lizde te sestre Marta i Tea Stražičić, koje djeluju u području digitalne umjetnosti.
Moja publika još je uvijek na razini Hrvatske, to su prvenstveno prijatelji, poznanici, potom profesori i kolege dizajneri. Naravno, svoj rad dijelim i na internetu čime publika postaje internacionalnom tako diseminirajući svoj rad i izvan granica RH.

Die Zoone:

Do nedavno sam djelovao isključivo unutar programa nacionalne nezavisne umjetničke scene, ali dolaskom na Akademiju likovnih umjetnosti, počinjem širiti djelovanje i na institucionalni kulturni prostor, što je naravno dobra stvar jer tako mogu predstaviti svoj rad širem krugu ljudi. Moj najdraži prostor u RH je trenutno onaj kojeg sami postavljamo i osposobljavamo (čitaj: skvotovi i napušteni prostori) jer se jedino tada koncept “ne savija” prostoru nego se prostor “savija” prema konceptu. Djelujem samostalno i u kolektivu „Pero Zloba i Tinu Ninu“. Uz rad u kolektivu, konstantno sam u različitim kolaboracijama s umjetnicima iz raznolikih područja. Obožavam kolaboracije na zajedničkim projektima (kao što je npr. Trash Will Smash) jer u tome i jeste snaga suvremene umjetnosti – vidljivost je definitivno veća prilikom kolaboracija.
Moje izložbe i performanse, većinom posjećuju prijatelji i poznanici iz RH, a do sada još nisam imao iskustva s inozemnim predstavljanjem osim putem društvenih mreža.

Die Zoone: Radiofonija

Flufflord:

Djelujem ujedno kao dio nezavisne umjetničke scene, povremeno izlažući i unutar institucionaliziranih izlagačkih prostora. Kad sam u Hrvatskoj, često surađujem s Formatom C koji je NGO suvremene digitalne prakse, kustosom i producentom Lovrom Japundžićem (Galerija Miroslav Kraljević), drag kolektivom House of Flamingo, udrugom Jadranska Animacija, platformama Živa Muzika i Net.Cube te brand-om EA 1/1 SV. Na domaćem terenu, većinu prakse dijelim sa sestrom Martom i kolegicom Tinom Spahijom. Iz navedenog, jasno je da preferiram kolaboracije i rad unutar kolektiva. Vidljivost je nusprodukt snažnog rada. Publikacija i javno arhiviranje rada je bitno. Da mi je više stalo do masivne vidljivosti radila bih fan-art ili nešto više pop.
Domaća publika su mi najvjerojatnije prijatelji i kolege koje sam stekla nakon godina života u Zagrebu. Inozemna publika je dosta veća od domaće kako je moj “output” direktno povezan s elektronskom muzičkom scenom i suvremenim subkulturama.

Na koji način financiraš svoje projekte? Vidiš li nastavak svoje karijere u Hrvatskoj ili u inozemstvu?

Spahija:

Za sada sama financiram svoje projekte, što postaje sve teže i sve više frustrirajuće. Uvijek ću izdvojiti koliko god treba da bi rad dovela do finala kakvog sam zamislila. Ponekad se moje investicije isplate, što me tjera na daljnji financijski ulog u moj rad. Jasno je kako Hrvatska nije idealna zemlja za baviti se modnim dizajnom (ili umjetnosti uopće) bez obzira izdvajala iz svog džepa ili dobila nacionalnu potporu. S druge strane, opstanak nije nemoguć, a što dokazuje uspjeh kolega iz istog ili srodnog područja. Također, smatram da Hrvatska ne izdvaja dovoljno novčanih sredstava za novije, svježije projekte – konstantno se ulaže u isto, provjereno, bez pretjerano vidljivog napretka. Tome je razlog i nezainteresiranost publike, koja nažalost nije raznolika. I dalje smo na razini interesnih lista (prika priki) i podmetanja nogu, umjesto pružanja prilike nečemu novome odnosno nekome novome. Toga će nažalost biti tako dokle su god glavnina populacije Hrvatske – Hrvati. Iz istih razloga, imam potrebu sebe i svoj rad odvest van države, kako bi se pokušala implementirati među veću količinu i jaču konkurenciju, stekla bogatije iskustvo i znanje, a koje mi je izuzetno potrebno u ostvarivanju ideje da se vratim u Hrvatsku (i to u Split), kako bi sa sigurnošću i najbolje što mogu pokrenula nešto i radila ono što želim. Odlazak van države ne smatram bijegom iz lošijih uvjeta već kao obvezu koju sam kao dizajner/umjetnik dužna priuštiti sebi i svom radu i napretku.

Tina Spahija: Bridges: Nova slika, Lauba 2018.

Die Zoone:

Svoje projekte većinom financiram iz vlastitog budžeta što je ponekad teško, a postoje projekti koje ne mogu realizirati upravo iz istih razloga. Trenutno pokušavam živjeti od svoje umjetnosti što i nije baš lagano, a pomaže mi rad na projektima drugih umjetnika, u obliku vanjskih suradnji djelujući u sferama koje nisu umjetničke prirode, a uklopljene su u umjetnički projekt. Na neki način, takve su situacije dobra prilika koristiti vlastita znanja i vještine iz drugih područja, a i dalje raditi u području umjetnosti i surađivati sa zanimljivim ljudima. Iako nisam siguran da je u potpunosti moguće živjeti unutar RH od svoje umjetnosti, nastavak karijere definitivno vidim u Hrvatskoj, uz rezidencije u inozemstvu. Nemam želju stalnog odlaska iz RH jer ovo je predivna zemlja i stvarno se ovdje osjećam dobro (unatoč svim problemima) i mislim da se promjene mogu dogoditi. Smatram da još uvijek ne postoji mogućnost održivog razvoja kulturne industrije i tržišta umjetnina u RH, ali upravo to bi i trebao biti katalizator promjena i razlog za povećanje kvalitete.

Flufflord:

Europski sistem nacionalne potpore je, po mom mišljenju, efikasniji od Američkog – privatiziranog. S druge strane, u našoj državi, nema dovoljno zainteresirane publike i jedini je način uprijeti i investirati u vlastitu praksu i izvesti je van države. Većina mojih eskapada u “fine art” je financirana zaradom od naručenih radova. Fine art svijet bi usporedila s kockanjem, umrežavanjem i investicijama, treba imati in depth knowledge i beskrajan entuzijazam za borbu u umjetničkim vodama. Imam sreću da sam do sad radila s odličnim kustosima i kustosicama te sam jako zahvalna na njihovoj senzibilnosti i radnoj etici.
Otišla sam iz Hrvatske prije dvije godine u Los Angeles, sad živim u Berlinu i super mi je. Generalno bih voljela živjeti u Hrvatskoj – idealno u okolici Splita. Mislim da bi bilo puno bolje da populacija Hrvatske nije isključivo Hrvatska, manjka nam diversity.

Tea Stražičić – digitalna ilustracija

Unatoč različitom području djelovanja, tehnikama i krajnjem interesu u umjetnosti, Tina, Brane i Tea dijele kulturno-društvene afinitete, umjetničke interese kao i metode kojima dostižu krajnji cilj u vlastitom stvaralaštvu. Troje mladih umjetnika kao predstavnika nove generacije suvremene umjetničke scene, potencijal prepoznaju u povezivanju kolegama iz različitih područja umjetničkog djelovanja, a koja se nerijetko tiču i vještina izvan-umjetničke prirode, kao i snalaženja u digitalnom i internetskom prostoru. Upravo se na tim postavkama gradi i interdisciplinarnost njihova rada: njihovi su umjetnički koncepti nastali premrežavanjem različitih znanja, pronalazeći zajedničku točku ujedno i u afirmaciji i aproprijaciji digitalizacije, a kroz film, zvuk, fotografiju, video-performans, audio-performans, umjetničku instalaciju i aktivnu prisutnost u internetskom prostoru društvenih mreža i platforma. Zanimljivo je kako sve troje umjetnika, unatoč razumijevanju nezahvalnih uvjeta opstanka u prostoru nacionalne kulturne industrije, ipak, u konačnici, žele ili bi voljeli ostati živjeti i djelovati u RH. Činjenica je da iz nužnosti ili ambicija, mladi probitačni umjetnici pronalaze mjesto djelovanja u snažnijim europskim i svjetskim kulturno-umjetničkim centrima, ili pak s druge strane, ostaju u državi savladavajući ostala potrebna znanja koja im omogućuju ujedno i umjetničku, ali i egzistencijalnu opstojnost. Neovisno o mogućnostima financiranja rada javnih muzejskih institucija i privatnih galerija, potonje bi trebale učestalije otvarati prostor izlaganju i predstavljanju novih generacija suvremenih umjetnika i tako, omogućiti predstavljanje njihova rada, široj nacionalnoj umjetničkoj publici.

Tema / koncept: Linea Bold, Klara Šimunović

Autorica teksta: Likona, Katarina Podobnik

Fotografije ustupljene na korištenje od strane autora.

A Yoko, Ono.

„Oktobarski salon“ u Beogradu jedno je od najznačajnijih umjetničkih događanja u regiji. U svom 57. izdanju, prenosi presjek suvremene umjetnosti u svijetu, koji nikad nije bio umreženiji.

Read More