MANE MEI: “Ja sam jedan od onih koji u svemu što se događa vide nešto dobro, priliku za napredak”
Mane Mei, nezavisni zagrebački umjetnik najpoznatiji po svojim muralima, sve više naginje u interdisciplinarnost. Ugostio nas je u svojim mislima i natipkao odgovore za ovaj izolacijski intervju, u nedostatku druženja po zagrebačkim ulicama.
LB: Boravak u izolaciji nije lak, pa ipak, kažu da prava transformacija nastaje kada smo izvan zone komfora. Što je najbolje što ti je izolacija donijela?
Iako sam se radovao mnogim obavezama i projektima za ovu godinu, koja je nekako počela dosta intenzivno, moram priznati da sam se i zaželio odmora i ne rađenja ničega, barem na neko vrijeme. Tu je taman uletila izolacija što me dodatno motiviralo da par dana odmorim, odspavam i ne radim ništa. Iako to sve skupa nije dugo trajalo jer čovjek sam po sebi, živeći u velikom gradu, osjeća nemir i pritisak da stalno mora nešto raditi ili u mom slučaju nešto stvarati. Sada se zapravo uvjeravamo u suprotno jer su nas uvjeti na to prisilili, tempo života je puno usporeniji i baš se osjeća razlika. Moram priznat koliko god to možda grozno zvučalo da mi se sviđa ovaj usporeniji tempo, čini mi se da je donio dosta dobrog među ljude.
LB: Sa čime se teže nosiš?
U zadnje vrijeme sam se malo bacio u glazbene vode, to me poprilično veseli i u tome baš nekako uživam kao malo dijete. Tako sam sad nedavno dogovorio suradnju sa frendom iz Sarajeva da snimimo skupa stvar i da za nju snimimo i spot. E sad da su vremena normalna ja bih se za vikend zaletio do Sarajeva i skupa bi tamo sve snimili, podružili se i to bi bilo to. Ali ne… Interesantno je to kako nešto što se podrazumjeva i smatra normalnim odjednom postaje neizvedivo i nemoguća misija. Koliko je ustvari malo potrebno da nam se stvranost u potpunosti promijeni.
Naravno spot ćemo snimiti, svatko svoje kadrove, on u Sarajevu, ja tu i bit će to sigurno fora na kraju, ali kontam da bi ipak radije otišao do Sarajeva po sve to.
LB: Iako #ostajemodoma, ulična umjetnost ostaje praktički jedina galerija koja radi. Ti se ponajprje baviš porukama. Jesi li stvarajući neke od svojih murala mogao predvidjeti njihov značaj za sadašnji trenutak?
Zapravo nisam o tome razmišljao ali čini mi se da su moje poruke uglavnom nekako univerzalne, zapravo namijenjene upravo tom, kako si rekla, sadašnjem trenutku. Čak mi se čini da bolje fukcioniraju u nekim teškim trenucima jer upućuju na temeljne ljudske vrijednosti kojih uvijek fali a pogotovo u vanrednim situacijama kao što je ova u kojoj se trenutno nalazimo.
Novi mural na križanju savske i Vukovarske ulice u Zagrebu, hommage je vatrogascima, zdravstvenim radnicima i svim onim malim ljudima koji svakodnevno ovu pandemiju čine podnišljivom.
LB: Kako održavaš kreativnu kondiciju, što ti ispunjava vrijeme kod kuće?
Ovu smo situaciju iskoristili za to da stan malo dovedemo u red, tako da smo ga okrečili, malo izmjenili stalni postav slika te razmještaj pojedinih polica i ormara. Tako da kod kuće uglavnom radim nešto vezano uz čišćenje, spremanje i kuhanje. Inače se pokušavam što zdravije hraniti a sada mi to posebno polazi za rukom, svaki dan se nešto kuha, ništa pekara i fastfood-ovi, samo povrće od provjerenog OPG-a i pitanje šta bi danas mogli kuhati.
Osim toga cura i ja smo se na njenu inicijativu pozabavili snimanjem kratkih šaljivih video uradaka pod nazivom „Jel prošlo?“, gdje se ona nalazi u raznim neobičnim situacijama u stanu, možda najbolje da provjerite naš FB page za više informacija, zove se Cirk Pozor.
"Is it over?" – "Jel prošlo?"Umjetnost u bunkeru
Objavljuje Cirk Pozor u Četvrtak, 26. ožujka 2020.
Što se moga stvaranja tiče dobra stvar je ta što sam 28.3. trebao imati izložbu u sklopu projekta „Javne galerije“ te sam kupio sav potreban materijal za izvedbu izložbe koja je trenutno odgođena do daljnjeg. Ali izrada nije odgođena nego se trenutno događa u prostorima Galerije Siva. Prvih par dana izolacije nisam izlazio van ali sam u jednom trenutku shvatio da mogu bez problema otići u Mediku raditi svoje radove, na biciklu odem tamo, ne sretnem nikoga i u galeriji stvaram sam, na taj način ne ugrožavam ni sebe ni druge. Tako da sam zasad napravio 5 od 13 radova i radim ih baš opušteno pošto ne postoji pravi „deadline“ tj datum kada će biti izložba ali znam da ću biti spreman kad bude vrijeme za to.
LB: Podijeli s nama jednu knjigu, film i pjesmu koja je u vrijeme Korone za tebe dobila neku novu važnost?
Jedna od pjesama koja mi je baš zapela za uho tijekom stvaranja u galeriji je Chacalón y la Nueva Crema- A trabajar , koja se nekako zavrtila sama više puta i već ju znam od prije al do tad nisam obratio pažnju na njene riječi. One između ostalog govore o tome da ako hoćeš napredovati moraš raditi, raditi, što je samo po sebi logično i općepoznato ali mi je u tome trenutku baš bilo nekako simbolično, pošto sam baš radio na novom radu i lagano se mrdao u ritmu te pjesme.
Što se tiče knjige, rekao bih Bela Hamvas, Jasmin i maslina. Nju mi je još davno posudio moj dobar prijatelj Lav ali sam je tek sada nedavno u potpunosti pročitao i doživio. Tako da bi bilo uredu da mu je napokon i vratim.
Film, doduše brutalan, ali nekako me se dojmio sa neobičnom tematikom i solidnom poantom, Platforma (The Platform).
LB:Gdje putuješ u mislima?
U mislima sam eto malo bio u Sarajevu, družio se sa rajom i snimili smo baš dobre zajedničke kadrove za spot. Rekao sam da kad ovo prođe moramo napravit novu stvar samo zato da se nađemo i da je skupa snimimo. Također sam bio i kod dobrog prijatelja u Amsterdamu, pa malo u Roterdamu te kod sestre u Zwolletu. I sad sam tu, nazad u sobi i tipkam odgovore na pitanja.
Mural na zaštitnoj ogradi u Palmotićevoj ulici dobio je sasvim novu dimenziju nakon razornog potresa.
LB: Kako vidiš postapokaliptični svijet? Već sad je jasno da stvari neće biti iste, da će nas ova pandemija promijeniti, samo je pitanje na koji način.
Ja sam jedan od onih koji u svemu što se događa vide nešto dobro, priliku za napredak, iako se na prvu takvim ne čini. Mislim da bi najbolji odgovor na to pitanje bio jedan stih iz pjesme „Nostalgična“ od TBF-a, „I još uvik virujen da će na ovoj planeti jednog dana svi ljudi moć živit sretni“, u to duboko vjerujem i desit će se kad tad, a sad oću li ja to doživit – tko zna, bumo vidili.
Mane Mei rado je viđeni gost Zen Opuzen street art festivala koji svake godine privalči sve veći broj posjetitelja iz cijelog svijeta.
Read More
“Ishod radionice bio je krajnje neočekivan. Kako će umjetnik reagirati na riječ i pritom oživotvoriti njeno slobodno tumačenje, nemoguće je predvidjeti. Najljepše je stoga bilo vidjeti izraz lica autora u trenutku kada bi primio pravo značenje riječi, kojoj je do tog trenutka pristupao bez ikakvog ograničenja. Mješavina šoka, nevjerice i iznenađenja obično dolaze na početku procesa stvaranja prilikom podjele zadatka, a ne na na njegovom kraju. Pa ipak, iako motivi na radovima nemaju puno veze sa definicijom riječi i njenim stvarnim značenjem, svaki od njih nalazi neku duhovitu i neočekivanu poveznicu između kreativnog i oslobađajućeg svijeta intuicije i egzaktnog intelektualnog nasljeđa onog što je naučeno.”
