Radoznalost, upornost i otvorenost ključni su za proces promjene identiteta

Živiš i stvaraš na relaciji NY – Amsterdam – Zagreb. Amsterdam te zbližio s performansom, kako te Zagreb motivira i inspirira u tvom radu?  

Zagreb sam napustio vrlo rano, već sa osamnaest godina zbog studija u Amsterdamu. Moj odnos sa Zagrebom uvijek je bio kombinacija ljubavi i frustracije, ali kad napustiš mjesto s kojim imaš nešto neriješeno i nedefinirano, kad-tad se tome moraš vratiti. Tako je performans Protiv Sebe Samog (Against Self, 2024), kojeg sam izveo ovog lipnja u sklopu festivala Perforacije, ujedno bio taj povratak da napravim upravo to. U Protiv Sebe Samog postajem organizator vlastitog prosvjeda protiv sebe, pozivajući umjetnike i izvođače da marširaju kroz grad sa mnom. Budući da si i sama sudjelovala kao izvođačica, možeš potvrditi da je ta moja borba—unutarnja i vanjska—zapravo postala vrlo javna.  

Nakon performansa, jedan me novinar upitao smatram li da se prosvjedima mogu riješiti problemi zbog kojih se prosvjeduje. Iako moj rad ne daje jasan odgovor na to pitanje, već ga postavlja, za mene osobno, vičući sve one stvari koje sam godinama slušao o sebi, sve neslobode koje sam osjetio i koje su utjecale na razvoj mog identiteta, ovaj rad je razriješio mnogo toga između mene i Zagreba.  

Mislim da je lakše biti umjetnik u drugom gradu—gradu koji ti ne pripada, gdje imaš priliku početi ispočetka jer te nitko ne poznaje—nego tamo odakle si. Za to nisam mogao pronaći bolji teritorij od Zagreba.  

Čak ni Amsterdam ni New York, gdje se demonstracije održavaju svakodnevno, nisu toliko ambivalentni kao Zagreb. I to je, naravno, vrlo inspirativno.  

Tijekom ovogodišnjeg venecijanskog bienallea, proteklog smo vikenda imali priliku vidjeti tvoj performans “Stolica”. Kako je došlo do suradnje i ima li promjene u konceptu u odnosu na njegovo prvo uprizorenje u Amsterdamskoj muzejskoj četvrti?  

U Veneciju sam otišao kako bih predao preostala dva rada iz triptiha Self-titled za izložbu u hrvatskom paviljonu, u sklopu projekta “By the Means at Hand” umjetnice Vlatke Horvat. Izuzetno sam sretan i počašćen što su moji radovi izloženi uz djela umjetnika koje iznimno cijenim. Ipak, kao umjetnik koji često stvara u javnim prostorima, s radovima koji su često gerilske akcije usmjerene na kritiku tih istih institucija, nisam mogao ne razmišljati o značenju mog izlaganja u Veneciji. Tako sam se vratio razmišljanju o ovom radu.  

Kada sam prvi put postavio stolicu u Amsterdamu, to je bio tek početak moje karijere, ispunjen frustracijama i neprekidnim dokazivanjem, pitanjima gdje uopće započeti. Za mene je bilo logično suočiti se s vlastitim uzorima i s mjestima gdje jednog dana želim vidjeti svoje radove. Stolica je tada bila tiha, neizgovorena molba.  

Danas se to pitanje preobrazilo u potragu za načinom kako zadržati izvorno i ne izgubiti onu naivnost koju sam tada imao. Rad se mijenja ovisno o mjestu na kojem se postavlja.  

Budući da sam stolici pristupao u kontekstima s velikom institucionalnom moći, u Veneciji i na bijenalu dobiva novi sloj značenja. Kao svakodnevni objekt, stolica upućuje na svoju izvornu funkciju odmora, a u kontekstu grada i festivala s rijetkim prostorima za odmor, poziva posjetitelje na pauzu. Kao umjetnik, takva događanja mogu biti iscrpljujuća, fizički i emotivno.  

Politička kritika stolice odnosi se na hijerarhiju umjetničkog svijeta i stvarnog života. Na mjestima s bogatom poviješću kolonijalizma, poput Amsterdama i Venecije, stolica sugerira tron na kojem su odlučivali i gospodarili mnogi koji su okrutno upravljali tuđim životima.  

Ovog puta, rad je proširen dokumentacijom koja prati putovanje stolice do njenog konačnog mjesta. To putovanje, od Zagreba preko kanala i brodova Venecije, postaje svojevrsni performans. Oko venecijanske stolice diskretno sam zavezao mali zeleni papir s naslovom rada i informacijom da rad nema upute. Iako je papir mogao upućivati na umjetničku intervenciju, prolaznici nisu primjećivali ili nisu bili previše zainteresirani, što mi je bilo vrlo zanimljivo. Također, dok je prva video snimka trajala 28 minuta, ovaj put će snimka pratiti događaje dulje vrijeme.  

Kakvi su tvoji utisci nakon ove izvedbe?  

Jako sam zadovoljan. Kada sam tražio lokaciju za postavljanje, bilo mi je važno da bude negdje u blizini Biennala — paviljona i glavnih izložbi. Na kraju sam pronašao trg ravno ispred Arsenala, na kojem se nalazilo nekoliko kafića i restorana. Kada sam postavio stolicu, sjeo sam s par prijatelja u trattoriju Da Paolo, odakle sam snimao cijelu stvar. Tamo nas je dočekao konobar i chef kuhinje koji je bio jako entuzijastičan oko cijele stvari, pa je sve koji bi sjeli u kafić upoznavao s radom i sa mnom. Ljudi su sjedili, uživali u piću i promatrali sve to kao socijalni eksperiment — tko sjeda, tko fotografira, tko prolazi pokraj nje, a da je ni ne primijeti.  

Istina je da je stolica uglavnom prošla nezamijećeno, puno više nego u Amsterdamu. Možda je to zbog Biennala i grada u kojem su ljudi već naviknuti na razne happeningse, a možda su to i te dvije godine između prve i druge iteracije rada, u kojima se, više nego ikad, mnogo toga promijenilo i nastavlja se mijenjati, pa smo postali puno više desenzibilizirani, čak i na događaje u bliskoj prisutnosti. Ta njena nevidljivost, usprkos tome što je anomalija, predstavlja neki kontrast koji me zapravo najviše iznenadio ovog puta.  

Što u današnjem društvu kod tebe rađa najveći otpor?  

Čini mi se da bih mogao beskonačno nabrajati i popisivati pojave koje me ogorčavaju, ali najbolji način na koji bih to mogao sažeti su unutarnji sukobi koji se manifestiraju prema vani, i obrnuto. Postoji još puno toga na što bismo trebali biti ljuti.  

U svom se radu poigravaš vlastitim identitetom. Koliko je on proizvod nas samih a koliko našeg okruženja? Je li ga teško mijenjati?  

Identitet je pojava koju nikada neću prestati istraživati, i većina mojih radova spada pod autoportretni serijal **Self-titled** (2022-), koji je refleksija cijelog spektra, kako vlastitog, tako i tuđih identiteta. To je zapravo dugoročni rad na kojem planiram raditi dok god mogu stajati. Tako da, kako planiram doživotno postavljati upravo ovo pitanje, nadam se da nikada neću doći do konačnog odgovora i da usprkos tome nikad ne odustanem.  

Je li identitet teško mijenjati, ovisi o spremnosti da nastavljamo postavljati pitanja unatoč tome što možda nikada ne dobijemo odgovor. Radoznalost, upornost i otvorenost ključni su za proces promjene identiteta, i upravo ta voljnost da se stalno propitujemo čini ga izazovnim, ali i fascinantnim za istraživanje.  

Iako pripadaš generaciji umjetnika mlađeg naraštaja iza sebe imaš zavidan broj umjetničkih ostvarenja. Zato bi bilo suludo reći da tvoje vrijeme tek dolazi, prije da je nas pregazilo u pokušaju da se sve to poprati. Što planiraš u budućnosti?  

Najskoriji projekt je Infinite Archive argentinskog umjetnika Gonzala Quintane, koji će se održati u rujnu. U sklopu tog projekta radim svoje analogne intervencije na portretima njegovih izvođača koji će nastupati u MSU, gdje će ti radovi biti i izloženi. Što se tiče The Chair, tu intervenciju planiram ponoviti u listopadu ove godine u Parizu. Za sljedeću godinu u planu je nekoliko samostalnih izložbi, kao i jedna suradnja sa srpskim umjetnikom Aleksom Jovanovićem. Također, radim na nizu performansa i na knjizi. Kako kaže naslov jednog filma, “everything, everywhere, all at once”.